secret life of daydreams

Moj drugi nes u novoj godini čeka da bude napravljen dok sjedim pored štednjaka i mrmljam Kingsovu "I want you" jer upravo svira na radiu.
Užasno klišejski razmišljam o četvrtom prošle godine i smijem se blago jer se točno sjećam trenutka u kojem sam otprilike u ovo vrijeme ispijala čaj u jednom malom kafiću i privikavala se nekoga zvati svojim. Daleko mi je sada ta večer i one moje nasmijane oči pune nade.
Promiješala sam nes i odvukla se do kompjutera. 20:07 i pomalo me hvata panika. Tipkam na mobitel i petnaest minuta kasnije stojim pred ulaznim vratima u plavom kaputu i nabijam ipod na uši. Spašavam večer od težine datuma. Vani je hladno i dok tako hodam meni je sasvim svejedno.
'Od čega bježiš, glupačo?'
'Daj šuti.' promrljmljam sama sebi u odgovor.
I nije bila stvar u datumu, ne više. Bila je stvar u meni. Kažu da onaj dio kojeg tada izgubiš, izgubiš zauvijek. Nikad nisam vjerovala u te Kažu pizdarije, ali da ga jebeš nekako ispadne po njihovom. A ja...ja sam se samo nekako čudno ispraznila.

Ujutro pijemo kavu i pričamo o filmovima i Sarajevu i sve je drugačije.
Nije bitno kako. Šoda mi donosi kavu i prvi put osjetim tu novu godinu sa svojim mogućnostima i novim počecima. Priznajem, slika je imala rupa; onih koje se nikad ne zatvore i ako si nepažljiv postanu još veće; ali mogla sam to zamisliti. Mogla sam tako živjeti. Bilo je zadovoljavajuće ne osjetiti potrebu.
"Ej, grintava." Šoda mi maše sa suprotnog stola. Dodajem mu novine i nemogu si pomoći; smijem se idiotski jer je prošlo dugo otkako sam bila vesela bez nekog posebnog razloga. Jer je sunčana nedjelja i meni baš ništa ne fali. Dobro, možda samo koji kilogram.
Poslije dok šetamo popravljam šal i pitam se kako počinje popunjavanje.
Dobrim, starim navikama? Uzimam cigaretu i pripalim osjećajući se pritom neobično slobodno. Nije to bila jedna od tih navika (s obzirom da je se nikad nisam ni odrekla) ali je neizostavan dodatak u svim ovakvim trenucima. U glavi mi je bio kaos, ali sasvim ugodan. 'Mogla bih se naviknuti na ovo' pomislila sam i otpuhnula.
"Smiješne su." govori dok gleda u crveno-bijele pruge na mojim starkama.
"Jel' to dobro?"
"I nije baš." Ceri se dok ga lupam po ramenu.

"Ueefaa!" Ada se dere uz onu kretnju rukom koja se u društvu prepoznaje kao prosta ali nama je samo urnebesno smiješno. Zamišljam ovo kao jedan filmski kadar s praznom bocom Stocka na lijevoj strani stola i našim, rumenim obrazima dok igramo pictionary i seremo gluposti.
"Matematika se voli znanjem!"
"Kakav je to pojam?" pitam kroz navalu smijeha.
"Teška riječ," čita objašnjenje s kartice, "tako piše."
"To lažu!"
"Ado, pojam je 'koncentracija'."
"Ma sereš. Pa dobro, zašto si nacrtala srce uz knjigu iz matematike?!"
Tri sata i šest partija kasnije sjedimo na trosjedu i pušimo. Zamišljam kako mi govori 'pijanice' i škaklje jer mu ne mogu uzvratiti a onda postaje preteško držati se i dalje za sve to pa se vraćam u zadimljeni stan, gledam njih tri kako hihoću izvaljene jedna preko druge i opet mi je sve smiješno.

U subotu u šest ležale smo na krevetu i slušale ska-p.
Mirno jutro, iako je vani još uvijek mrak i Tina me gleda onim odsutnim očima dok joj čitam švrljotinu staru dvije godine. 'Ljubavno smeće' pomislila sam, ali ona nije mislila tako.
"Napiši knjigu," rekla mi je " i onda mi pokloni primjerak."
"Pf, džabarice."
Jutro je bilo tužnjikavo jer nisam bila tamo gdje sam željela biti, ali alternativa je bila sasvim u redu. Na mobitelu je svijetlio jedan sms kojeg se nisam usudila pročitati i imala sam namjeru pustiti da tako i ostane.
Protegnula sam noge i napravila čaj. Tina je izvirila iz sobe sva pospana i čupava. Miris čaja u šest ujutro i njena sitna pojava vratile su me dvije godine unatrag u jedno jutro po svemu slično ovome. Iskra je sjedila u pidžami s rukama skupljenim oko koljena i gledala negdje neodređeno.
"Pričaj još" rekla bi kad bih zastala.
I ja bi pričala.
A onda godinu dana poslije, malo odraslija i tužnija možda, napisala je kratku rečenicu koja mi se urezala u pamćenje bez posebnog razloga. Samo mi je bila lijepa.
Još malo kasnije, jedan vrući srpanjski petak i dok buljim u svoju cedevitu s ledom, brišem mokre obraze i onaj jedan dio nestaje. I upravo tada, rečenica se čini kao najtužnija na svijetu. Spuštam glavu malo zbog suza iako me zapravo uopće nije briga tko će vidjeti. Ona njena rečenica mi para uši i srce.
'Činila se priča sjajnijom.'

Dan bez vjetra.
Sedam i pet kišnog četvrtka ujutro i Iskra je za kuhinjskim stolom dovršavala
zadatak nervozno upirući o bijeli A4.
Pokušala sam otvoriti lijevi kapak do kraja i ustati polako, da izbjegnem
vrtoglavicu. Naginjući se preko naslonjača poželim joj dobro jutro po drugi put.
Sat vremena prije, negdje između šest i treće šalice nescafea bilo je prvi put jutro.
Odvučem se do stola s poluzatvorenim kapkom i počnem prepisivati.
Pomislim kako će ovo biti najgori dan na svijetu ako ga ne uspijem otvoriti do drugog sata.

Nešto malo kasnije stojimo na stanici; ja već sasvim probuđena, Iskra malo manje.
Žare je nosio smeđu šiltericu i pušio cigaretu a ja sam mislila na mekani, punjeni
kroasan od čokolade. U autobusu je bilo vruće i nekako filmski.
Kiša je bubnjala po prozorima a mi smo listali bilježnice, bučno i samouvjereno nakon
neprospavane noći i milijun sati vježbe.
Nakon toga uslijedilo je nekoliko teških sati u kojima se kiša prolijevala
malo jače a mi smo dosegli vrhunac umora i razočaranosti, koji se prelomio preko masovne histerije
i bijesa u ugodan osjećaj zajedništva i utjehe.
Stojimo u školskom wc-u naslonjeni na išarane pločice i pušimo kad ulazi Domagoj
i počinje pjevati «All you need is love.» Smijem se onako kao kad si stvarno
sretan iako sam tog četvrtka bila daleko od sreće, osjetim Iskrinu ruku na ramenu
i već vrlo brzo i moja je na nečijim i sad skoro svi pjevamo.
Nisam zapravo razmišljala ni o čemu, ali nekoliko bljeskova jednog davnog ponedjeljka
predvečer kad sam se smrzavala u kratkom, modrom pliš-sakoiću i slušala ga kako mi se smije zbog toga, prozujalo je totalno idiotski u totalno krivom trenu.
«Treba mi tvoj đet-set.» rekla je Iskra i iscerila se neodređeno nekom preko mog ramena.
Gurnula sam joj upaljač u ruke i zjevnula: «Dosado.»
Izbeljila se i pripalila. Koliko mi je u tom trenu bila draga mogao je znati samo
moj kortikalni centar u kojem čuvam sve takve trenutke.
«'Ajmo u razred.» rekla mi je za par minuta gaseći cigaretu i puštajući vodu da teče u
umivaoniku tako da je prskala okolo.
Profesorica nas nije ni primijetila kad smo ušle, što je savršeno odgovaralo mojoj želji da me
se pusti na miru. Posložim tri stolice jednu do druge tako da stanem bar do pola, nabijem ipod
na uši i zaspem.
Sanjala sam nešto blesavo. Bila sam snježno-bijela, promočena sova i čučala na onom ofucanom
stablu u Zagrebačkoj. I u snu sam spavala. Ispod mene, na metar, dva, kiši je prkosio plavi enerđi. Zoom. Iskra i ja na njenom najdražem mjestu na svijetu, smijemo se i plačemo sve odjednom.
Jednom rukom držim se za ljulju a drugom za trbuh. Pokušavam reći nešto i imam osjećaj da uopće nije smiješno. Treći put stojimo na onim pločama rive i nazdravljamo. Lampioni i moj sex on the beach
u kojem se već otopio led jer je užasno vruće čak i za lipanj. Smočenu ruku brišem o haljinu a
drugom stišćem najčudniju podlakticu na svijetu i klizim dolje, sve do prstiju. Njih Dvoje stoje na kamenom zidiću grleći se i voleći tako da to osjetiš čak i ako neznaš kako izgleda. Stišće mi prste i ja gledam
gore, u tople, tamne oči koje gledaju mene natrag. Podižem malo kažiprst i prelazim preko čela i
nosa uz onu moju kretnju na koju prevrće očima i smije se, dugo. Zoom. Malo kasnije. Siječanj.
Sjedimo u pubu i pijemo pivo. Nosim točkastu košulju u kojoj mi je zima, migoljim se u stolici
jer sam užasno nestrpljiva. Gledam na sat i gledam kroz prozor; dvadeset dva i dvadeset,
mrak je i to mi se uopće ne sviđa. Netko je otvorio vrata i ja se okrećem naglo, izvrćući vrat
za kurac; neke djevojke odlaze.
Psujem sebi u bradu a potom se događa nekoliko stvari: prvo je zazvonio mobitel zbog kojeg
mi je srce sišlo u pete, a potom sam se našla na 2 cm od poda viseći nespretno sa svog spavaćeg eksperimenta.
Ustala sam naglo i dignula ruku visoko u zrak.
«Profesorice, tu sam!» U zadnji tren. Kemijska je već ispisivala početno P mog prezimena.
Uf. Skljokam se na stolicu i tek tad primjećujem da mi se svi smiju.
Smijem se i ja, ali ne za to što je smiješno. Penjem se na klupu i gledam kroz preko ceste.
Pronađem je i nasmijem se Energiji koja je stajala točno na mjestu koje sam sanjala, pa podignem pogled na kratko i spustim ga da još brže kad shvatim što to tražim. Okrećući se, imala sam čudan osjećaj da me promatraju dva velika, žuta oka.
I kao i obično, najgori dan na svijetu već na pola svog postojanja više nije bio najgori na svijetu. Poslije je bio samo četvrtak, u kojem smo još dočekali kraj svih sedam sati, otišli na cedevitu s ledom
i onaj novi nescafe na ajriš način, maloučili, uglavnom spavali, tipkali i prkosili silama gravitacije
kad smo u jedan i nešto još uvijek stajali na nogama.

Petak je počeo ispočetka, ni sjena četvrtku, ali zašto bi i bio. Iskra je iskrsnula na vratima učionice u onoj crvenoj majici i dan nikako nije mogao biti loš.
Sjela je do mene vadeći kroasan iz torbe i smješkajući se usput okolo za dobro jutro.
Čekala sam smješkajući se sebi u bradu.
«Dobar tek, debela.» rekla sam kad se okrenula meni.
«Mmm, 'fala.»
Iscerila se pokazujući zube od čokolade i više nije bilo natrag. Ja sam se previjala a Iskra se ,
hihotajući okrenula i promrljala tiho: «Đrk.»

U nedjelju su bila četiri mjeseca otkako sam prvi put prekrižila onaj 4. na
malom, "sarah key" kalendaru. Bila je prva majska nedjelja i po dobro
uhodanom običaju iz kreveta sam se izvrpoljila taman da stignem na ručak serviran negdje
početkom Stankovićeve emisije. Između drugog i trećeg napada zjevanja primijetila sam vani jedan sasvim pristojno sunčan dan i odlučila se za alles gut verziju provođenja istog.
Jedna velika cedevita od limuna s puno leda pravila mi je društvo u pasivnom popodnevu na
balkonu, uz još malo nekih knjiga i philipa naravno.
Totalna hipnoza trajala je do šest kad sam cedevitu zamjenila nescafeom
i napokon otvorila jednu od onih knjiga.
SINAPSA I NEUROHORMONI. tup.tup.tup.tup.
Zatvaram biologiju i uzimam nešto s hrpe. Pokušaj broj dva.
ANKSIOZNI POREMEĆAJI. beep. brrm. krc. neću.
Guram knjigu negdje na drugi kraj stola. Pokušaj broj tri.
TEORIJA SOCIJALNE INTERAKCIJE. aaaaa. sejtn.
E onda mi je bilo dosta. Poguban pokušaj broj četiri izmakao mi je oko
šest i dvadeset tri kad se na ekranu mog crnog samsunga pojavila Nova poruka.
Zahvalno sam mu se nasmješila i pritisnula Čitaj-tipku nadajući se nekom
izbaviteljskom pozivu na kavu.
"Me vodiš na pizzu, debela?"
Moji prijatelji imaju čudan smisao za humor ali pizza je zvučala i više nego oke.
Našla sam pristojnu izliku za nastavak svog neradničkog dana i nasmijala
se neodređeno teti s ručnikom na glavi na susjednom balkonu.

U deset do osam mobitel je nervozno zvonio u torbi podsjećaju me da kasnim.
Kad sam nakon deset minuta ugledala mog spasioca izgledao je poprilično
dobre volje pa sam se samo osmjehnula nespretno se ispričavajući.
"Kasniš."
Aha, samo konstatacija iza koje je uslijedilo jedno tiho "Kako si?" na koje
nisam znala kako da odgovorim jer se odnosilo na nekoliko mjeseci
koji su prošli nekad od zadnjeg puta.
Ali bila sam dobro te nedjelje i cijelo to vrijeme zapravo pa je i odgovor bio jednostavan.
Vrijeme je curilo, manje više pristojnim tempom i negdje oko petog zalogaja
atmosfera je postala malo manje neugodna.
Tek sam upola bila raspoložena za razgovor jer sam zadnjih dana sve teže
razmišljala o biločem drugom osim o tom povratku šestoga...
Kad sam se opet uključila u pepeljari je bilo milijun opušaka a veliki ekran je pokazivao 22:14.
Pozdravili smo se dogovarajući neko piće tokom tjedna.
Ioako sam već znala sudbinu tog dogovora kimnula sam potvrdno i
krenula kući.
Sad mi je već bilo jasno da je nedjelja.
Bila je topla noć i vjerojatno bi bila sasvim ugodna da me kući nisu čekale
rigorozne obaveze i prazna kutija nescafea.
Na koncu, i moja inače vesela soba, koja nikad nije djelovala praznije i tiše
nego u tri i pet tog ponedjeljka ujutro.
Pogledala sam mobitel glupo se nadajući da će me opet spasiti, ovaj put od mene same.
Ajde jedan SMS. Jedan tvoj esej. Bi? Gdje si, Bi?

U tri i trideset ležala sam na krevetu i mijenjala pjesme na ipodu.
Malo je puhalo kroz otvoren prozor a neko blaženo tupilo odjednom me
okupalo i na tome sam mu bila zahvalna.
Bila sam malo bolje i osjećala se kao nečija Emi-Li Kovačev.
Samo, smiješno, moj je Džokej bio daleko i nije imao pojma o tome.

zadnjih dana nekako kao da preživljavam.
profesori si dali oduška i svi se u isto vrijeme sjetili testova.
i tako kreće začarani krug:
negdje oko četvrtog sata meni je dosta škole pa čekam kavu poslije.
onda sjednemo na kavu, popijem čaj do pola i već mi se ide kući na popodnevni nap.
kad se oko 6 probudim grintava shvatim da sam možda spavala više nego sam trebala i sad imam kronični nedostatak vremena.
napravim sebi nes da se razbudim i pomalo krećem s učenjem.
navečer se spremam i odlazim na balet još uvijek pomalo neraspoložena.
dva sata poslije, dok se vučem kući i razmišljam o danu koji je prošao, sad već sasvim iscrpljena ali dobro raspoložena, jedino što želim je onaj fini noćni razgovor s njima, uz cigaretu i čokoladu.
i dugu noć da se napokon dobro naspavam.
ali ujutro se jedva ustajem i dok dižem rolete i usput škiljim zbog sunca,
najradije bi se vratila u krevet i ostala tamo nekoliko dana.
i tako unedogled.
samo mi se spava i samo se smrzajem.


jučer smo bili u kazalištu.
bila sam prehlađena i ispuhivala nos na najtiše scene
ali igoru do mene to nije smetalo.
sjedio je tamo naslonjen na ogradu i trpio mene šmrcavu na svom ramenu.
ali unatoč tek prosječnoj predstavi meni je bilo nekako ugodno.
jer je nakon dugo vremena opet bio nekako tu.
jer se smijao dok sam ja trošila maramice.
jer su bile pruge koje volim.
jer mi je falilo sve to.


uopće su svi oko mene nekako tugaljivi.
ja za to krivim vrijeme, ali znam da oni nisu.
znam čak i koga krive, znam i zašto ali zbog nepoznatih razloga ne uspijeva mi išta popraviti.
umjesto toga nepotrebno se počnem uvlačiti u svoje razloge i svoja krivljenja.
a opet.
ušeta Bi onako zbunjen i sweet i razlozi se povlače na neko vrijeme.
sjeda do mene, skida kapu i smije se.
i ja se smijem.
*sigh*


treba mi sad nešto toplije i sunčano.
neki kratki rukav ili bar tanja jaketa.
dan-dva odmora.
i jedna onakva subota u arta.

sluša se:carla bruni i soundtrackovi.
(odustala sam od last.fm-a.)

a počelo je dobro.
i baš sam mislila, imam ispred sebe dovoljno dana,
radit ću sve ono što volim a inače ne stignem.
aha.
uspila sam poremetit bioritam, otić na pestošezdesetosam kava
pročitat jednu, samo jednu knjigu i to je otprilike to.
ali tako sam to otprilike i zamišljala tako da se bezveze bunim.
i, službeno je završen, gnjevni dio posta.
*grin*

nastavilo se još bolje.
bili smo na čiovu tri dana i bila je najbolja nova godina do sada.
izuzev jedne greške koje se sramim još uvijek.
gledali smo filmove, radili kolače, pili nes, izrabljivali philip morris proizvode,
slušali dobru muziku i dok sam sjedila na najudobnijoj narančastoj
stolici u kući pomislila sam da bi tako to trebalo izgledati.
sam doček ostavljam cenzuriran. khm.
brzo mi je prošlo, pa sam ja ostala tamo još par dana.
onako, vrteći svaku situaciju u glavi.
onda mi je ponedjeljak počeo zvonit u glavi.
pokušala sam ga utišati spavanjem do poslijepodneva.
oke, išlo je u početku.
onda više ni to nije palilo.
"hvata te poslijeblagdanska depresija" kaže spark a ja prevrnem očima.
šr. kako da ne.
ispostavilo se da je bila u pravu.
no, rješila sam se i toga, a i ponedjeljak je utihnuo.
ostali su lijepi i mirni dani.
zima više nije onako hladna, vratila sam se svim soundtrackovima
koje posjedujem i dizanju prije ručka i svom dragom zeusu.
dakle, da rezimiramo.
uz hrpu neočekivanih stvari, meni je sada poprilično dobro.
i imam neke odluke, koje nisu baš novogodišnje, samo su nužne.
nedostaje mi cota da me nasmijava i upali svoju cyber kameru.
*weeps*.
i svi su nekako otišli na skijanje u italiju.
ali.
ona je tu i malo šašavija nego inače pa me odmah oraspoloži kad je
čujem preko telefona. derište jedno. :)
i jedno smotano biće, koje ne smijem zaboraviti, a ima sličan utjecaj.
barem više nisam na ratnoj nozi s vremenom.
a kad se sjetim.
*sram*

danas je siječanj, 2008., i bit će još neko vrijeme.
ja sam se ušuškala u ovoj svojoj šarenoj stolici, spremna za
sve ostale mjesece koji će doći a da se neću ni okrenit.
i toplije vrijeme i duži dani i moja perla sa mnom.
znala sam da ću ovaj post završit s nekim ugodnim mislima.
a fak.
krenulo je tako blaženo čangrizavo.
:)

večeras ću obuć svoje nove cipele i plesat na tresh.
stfarno. pretjerujem s ovim.

dakle, ostanite mi lijepi i iznervirani.
bit će ovo zbrčkana godina.

sluša se: braveheart-sountrack.
a ovaj moj bloody last.fm laže.
mater mu.
XD

uspravila sam se u krevetu, pogledala na kalendar
i shvatila da je opet nedjelja.
prevrnem se natrag i odlučim tako ležati još malo.
jebeš nedjelju.
popodne dođe prije nego se uopće razbudim i onda se
ugnjezdim uz nes u svoju učenje-stolicu i maštam o nekom piću uvečer.
u ponedjeljak smo sjedili kavi i čekali subotu.
tjedan je prošao u blagom obliku preživljavanja dana po dan.
a svi smo bili napola ludi.
malo se to razgrće izlgeda mi tako.
isuse, imam osjećaj da ću praznike provest spavajući.
a imam onako baš primamljivu sličicu kako bi to izgledalo.
jutro u pidžami pred monitorom ili nad zgodnom literaturom,
poslijepodneva na prosinačkim kavama sa super božićnom atmosferom
i večeri u zadimljenim disko klubovima u kojima uvijek trešti house ili mtv cure u usponu.

jučer smo ležali na krevetu i slušali tv koji gori u dnevnoj sobi.
bilo je pet sati popodne i preplavio me onaj blaženi osjećaj
spoznaje da su mi još čitava dva dana na raspolaganju.
mogla sam ostati na tom krevetu zauvijek.
otišla sam i napravila nescaffe.
sjele smo u kuhinju i pripalile cigaretu.
pričala mi je o tulumima s nekom iskrom u očima a ja sam pomislila
kako se tako našminkane čine još manjima.
pitala sam se koliko je uopće sretna, ali nisam ništa rekla.
poslije je otišla i ja sam prestala razmišljati.
hvala književnim krugovima i šalkoviću na njegovom zeki,
spasili su mi popodne od kronične dosade i izležavanja ispred
fensi šmensi philipsove plazme.
bljak. zvučim kao propali, srednjovječni građanin ogorčen na sve što živi.

navečer sam otišla na jedan rođendan i bilo mi je dobro.
plesali smo, parovi su se volili, neki ugodni filmovi.
mah mah biboju. :)
sjetila sam se cote, njegovih loptica i kako je rekao da se čovjek brzo
navikne.
'možda' pomislila sam. a možda i ne.
nisam bila sigurna hoću li se ja ikada naviknuti.
nisam bila sigurna ni na što se to uopće navikavam.
one moje perle su u međuvremenu narasle.
jedna samo ustvari, al jebote moram se nositi s tim.

i tako. sad će mi ona opet reć da ništa nije skužila.
haha.
ma dear,ne kužim ni ja većinu toga.
:)

danas je anamariji rođendan.
sretan ti osamnajsti, jadooo.
večeras kent i tekila.
auč.

mijenjam mišljenje.
ova nedjelja postaje sve bolja.
;)

sluša se: chemical brothers; golden path

auuu.
ovo je valjda najsretniji ponedjeljak u godini.
inače me nekako stalno hvataju one poslijevikendne tugaljive
misli kad ponedjeljkom dođem u školu i shvatim da imam sedam sati.
ali no no.
i ovaj vikend je kriv za sve.
sad ću i o tome.
well.

petak ujutro, mislim strašno.
(kasnila sam deset minuta i cijeli bus je mene čekao)
a ovaj mali font znači; "zaboravite, zanemarite."
jaoj.
odvezli smo se u vinkovce, nas četrdeset dvoje.
malo smo poćirili u požegu i nastavili.
i onda smo došli i u hotelu dobili apartmančinu s mini barom i ultravelikim tv-om u sobi.
petak izlazak tako-tako.
više smo zapravo boravili u sobi i družili se s brandyjem.
nemojte u vinkovcima izlazit petkom jer ništa nije otvoreno.
sutra dan smo imali razgledavanje vukovara i iloka.
tamo smo imali bliski susret s najvećim bačvama na svijetu.
poznati iločki vinski podrumi, ma čuli ste za to. jeste?
moving on.
opet obišli par crkvica i natrag u hotelić.
tamo smo se uranjeno počeli spremat za izlazak.
koliko posla; prvo nać adekvatno dekoltiranu majicu *sram*, peglanje,
šminkanje, pa trk po sobama da vidiš jesi li ti jedini idiot koji nosi
majicu na špaline, pa sreća kad vidiš da nisi i tako zadnje finese.
i opet su nas momci čekali.
otišli smo u neki kafić, šok nas uhvatio kad smo shvatili da ima ljudi
u gradu. tamo smo se zagrijali s par pićenca i solidnim dj-em i oko
jedan mahnuli marabuu i otišli do diska.
pojeli nas oni stupnjevi ispod ništice.
al je zato disko bio iznad očekivanja.
nešto veliko i urbano s velikim plesnim podijem. *grin*
zauzeli smo sasvim pristojna mjesta i utoplili se tekilom.
jedna, druga, treća...'ko još broji?
muzika je bila super, mi veseli i mogu zadovoljno izjavit da je
to bio jedan od boljih večernjih izlazaka.
ah.
oko pet smo se vratili u hotel i svalili se na krevet.
neki su se branili štapićima protiv povraćanja, drugi igrali štoflek,
a oni najljući su skakali po orbitreku.
(aha, imali smo to u sobi).
ja sam doduše brzo zaspala jer...pa da.
sutradan smo ujutro na povratku protrčali kroz osijek,
dovoljno dugo da se ugnjezdimo u nekom rustikalnom
bircu na nekih petnaestak minuta.
prioška, vruća čokolada i cigarete; ma ugodno jutro u svakom slučaju.
na povratku još i zagreb i ukusan ručak u zlatnom medi.
u autobusu je atmosfera bila sjajna.
sad smo se već svi poznavali i činilo se puno duže od tri dana.
sreća i tuga i nove ljubavi i stara prepucavanja sve opipljivo i slatko.
na kraju nas je dočekala kiša, jaka kiša i smočila me čim sam izašla van.
to je kao ono kad se odjednom probudiš.
samo što se ja nisam probudila.
stajala sam tamo na stanici s torbom pored sebe i osjećala kako mi se
čarape kupaju u potopljenim starkama.

danas sam se probudila očekujući lindu u gegama na krevetu i anu
kako puši na prozoru.
ali ne.
moja soba. nema nikog. nula bodova.
no no, u redu je to.
dan je iovako prošao gotovo memorijalno.
svi su, ma nemogu vjerovat, o tome pričali.
samo se međusobno tražimo pa si mašemo i grlimo se
prepričavamo trenutke, gledamo snimke na mobitelu.
sutra će već bit drugačije.
brinit ćemo se oko zadaće i njemačkog i bit nervozni.
a onda ću sjest na kauč i naručit nes i ugledat prijeko nekoga od njih.
mah mah. svi hepi.

jedan hug kul i urbanim izleteljčinama.
extra za č, sister, za m sa svojom bazom i momčićem s dobrim patikama.
i za lindu i njen najglasniji smijeh na svijetu.

aha, jedan dobar ponedjeljak.
i sasvim pristojno hladan.




Through the days and nights
I dont worry cause
Everythings gonna be alright

oke,odsutala sam od onog posta o nastavku ljeta.
ma samo mi se ne vraća na to.
sad kad mi je lijepo i kad ne razmišljam više o tome.

dakle, počela škola blah blah, koga briga.
nama je i dalje jako lijepo.
mislim, počela sam već pomalo biti vrijedna,
da poslije ne bude "trebala si počet na vrijeme."
mater ti je na vrijeme.
eh, da.
dani su nekako vrući pa hladni,
nikako da se odlučim koje je godišnje doba.
i poslije nekoliko dugih, školskih sati,
sjedamo tamo u onaj fini kafić i to mi je najdraže.
okupiramo im nekoliko stolova i smijemo se
i pijemo nes i bitter lemon i pušimo.
i to je postala jedna onako, slatka navika.

u međuvremenu, moje se raspoloženje naglo popravilo,
nije da je prije bilo loše, sad je samo još malo bolje.
pročitala sam nekoliko dobrih knjiga, mislim da je među njima
i "new moon" stephenie meyer.
za slučaj da je itko čitao prvi nastavak.
dakle.
čak sam našla i dobar film nakon dugo vremena.
erm..the fountain.
da, tako je.
a glavni glumci rachel weisz i hugh jackman. *grin*
film je dobar al je soundtrack bolji.
obavezno poslušat "together we will live forever".
kljavir. čudo jedno.

i da, poslije tako zanimljivih stvari ja dobijem lektiru.
nemam ja ništa protiv njih, nemojte me krivo shvatit.
mislim, dapače.
ali ipak.
smrt smail-age čengića.
AUČ.

inače, osjećam se pomalo kao richard papen.
neznam zbog čega.
mora da je to zbog epiloga i čudnog odjećaja u zraku.
i ovog citata.

"Na jesen sam se vratio na koledž; suhi, prekrasni rujan,
ne biste vjerovali koliko su stabla bila predivna te godine:
vedro nebo, neuređeni šumarci, šaputanje gdje god bi se pojavio."

naravno, ako izuzmemo činjenicu da ja nisam na koledžu
i da najverojatnije ne izazivam šaputanje.
kako bilo.

sad ću otići napraviti nescafe i ukorijenit se ispred tv-a.
imam par filmova i onu uber milku s mrvljenim keksom.
mrmlj.
stalno mislim da će se ona majica prodati do ponedjeljka.
e, pa javim vam kako je to prošlo.
drž'te fige.

sutra je jesen ali ne vidim da će se išta promijeniti.
a ipak.
stalno mislim da ću svaki put kad pogledam kroz prozor
vidjeti nešto drugačije.


sluša se: norah jones, uglavnom. :)

kod kuće je prilično tiho.
svi su negdje isplovili a ja sam se uhvatila knjiga i filmova.
privikavanje na ovaj moj sparni grad.
ne volim povratke.
ljeto me nekako samo zaobišlo.
bila sam tu i tamo, na sjajnim mjestima i vrijeme je proletjelo.
posljednji povratak je nagovjestio skori kraj kolovoza.
grad mi je već dosadio.
najradije ostajem doma i slušam istu muziku već danima
uživam u bijeloj čokoladi i prisjećam se svih putovanja.
lijepa su to popodneva.


krajem lipnja ukrcali smo se na vlak
i zaputili se u valjda najljepše putovanje do sada.
bila je vedra noć s malo svijetla.
peron i luka su nestajali a ja sam razmišljala o tjednima koji slijede.
bili smo sretni, stvarno jesmo.
ugodno zagrebačko jutro i već sam osjećala da je split stoljeće daleko.
sjeli smo na kavu i jeli kroasane.
oko jedanajst smo sjeli na vlak. pet sati vožnje kroz sloveniju, austriju i sve te planine i šume.
'o čemu razmišljaš?' pitala bi č kad bi se ja tako izgubila.
a bilo mi je sjajno gubiti se tamo.
preplavljuje te onaj osjećaj da te cijeli svijet čeka tamo negdje kamo si krenuo.

naposljetku je iz gigantskog kolodvora izronio munchen.
hladan večernji zrak i milijun kultura oko mene.
otišla sam i kupila jedan kinder country i čekala da ostave prtljagu.
malo dalje, brat je zadivljeno gledao u novi svijet.
sjetila sam se svog prvog puta u stranoj zemlji.
i vidjela sebe u ovoj njegovoj radoznalosti.


Shot at 2007-08-18

ostali smo u munchenu dovoljno dugo da razgledamo pristojan dio grada,
obiđemo hrpu sportskih dućana u potrazi za mojim conversicama,
pojedemo nešto u mcdonaldsu, popijemo sto i jedan exppresso, osjetimo
toplu,popodnevnu kišu i kupimo kišobran kojeg uopće nismo otvorili.
u munchenu svi piju pivo.
prolazili smo pokraj svih onih baroknih izdanja, a majka se divila cvjetnim balkonima i prozorima.
u prolazu sam jednom upitala nešto dvije mlade njemice, a one su zahihotale
i nespretnim me engleskim uputile na moje odredište.
mislila sam da ovdje ne reagiraju na turiste.
to mi je bila uzbuđujuća spoznaja.


Shot at 2007-08-18

jedno predvečerje smo se, nakon neke velike porcije u restoranu uputili na aerodrom.
blagi bože, zamalo smo se izgubili na tom mjestu.
ali smo naposljetku pronašli taj nesretni ulaz D i ukrcali se u avion.
vedri što nas čeka još pregršt toga i nimalo tužni jer napuštamo njemačku
odjetjeli smo ekonomskom klasom gore među rijekte oblake i iznad.


Shot at 2007-08-18



Madrid je kratko trajao.
ponovo smo se gubili među svim tim ulazima,
vozili se metroom s jednog kraja na drugi.
Španjolska je baš očekivana. i sjajna.
ali nemogu o njoj mnogo reći.
nismo mnogo toga vidjeli.


Shot at 2007-08-18



već je bio srpanj kad su tenerifi došli na red.
taksist nas je pokupio u tri sata poslije ponoći.
otok je blještio. užasno nestvarno.
taksist nije znao engleski pa smo mu samo tutnuli 25 eura u ruke i izašli.
poslije smo vidjeli da taksist nije bio jedini neznalica.
hotel je bio nekako filmovski. sa velikom knjžnicom i vlastitim kinom.
veliki bazen i staza za mini golf, fino namješteni apartmani, koktel bar usred bazena
i tko zna što još.
obišli smo cijeli otok.
mala mjestašca s tradicionalnim ozračjem.
posjetili vulkansku stranu otoka koja je različita od svega što smo vidjeli
posjetili nekoliko velikih zooloških vrtova
gledali one smješne showove s orcama i dupinima
igrali mini golf! =)
i gazili po atlanskom oceanu.


ljeto je najljepše počelo.
i nastavilo se jednako tako.
vidim da će za to trebati još jedan post.

danas sam se probudila u Engleskoj u 18.st.
barem je tako izgledalo jer je u sobi bilo sunčano a
u isto vrijeme dovoljno ugodno za polusatno izležavanje po krevetu.
kad je postalo vruće izađoh malo na jutarnji zrak i
shvatim da je vrijeme kao stvoreno za šetnju po nekom travnjaku.
tu dolazi ovaj dio s Engleskom.
onda sam malo upalila soundtrack 'ponosa i predrasuda'
da dočaram sebi atmosferu, i brzo našla zamjenu za travnjake.
;)

ostatak jutra smo spark i ja provele šunjajući se gradom,
našle nekoliko zgodnih stvarčica i na kraju se utaborile u
najbližem kafiću.

tako otprilike izgledaju jutra sad kad je napokon gotovo sa školom.
ah, imaju ona svoj šarm.
popodnevima smo uglavnom na moru.
(žderite se kontinentalci ;P)
navečer je najbolja atmosfera jer su večeri tople i obećavajuće.
najdraža destinacija su ljetna kina s nisko buđetnim filmovima
i koncerti na otvorenom.

ovo je zapravo žblj od posta.
samo da se javim.
da ne mislite da me nema više.
e, aidail.
i da kažem da putujem na kratko vrijeme pa ću malo izbivat iz blogovskih voda.
ali tu sam ja za tjedan dana.
a onda će jedan opširniji post, obećajem.

do tada, budite veseli i maštoviti.
razmišljajte.
muzicirajte se kako treba.

veliki pozdrav ostavljam.


sluša se:urban&4; ocean.
ne spavam nikad imam jos uvijek otvorene oci
njima gledam u oblake noci i pitam ih hoces li doci
godine, minute, ni kilometri sutnje meni ne znace nista
ja sam more sto ima vodeno srce
kao ocean...



Shot at 2007-06-27